Neprirodna inkluzija i prirodna selekcija

Ova priča počinje u jednoj školi u Kanadi. U tu školu ide dečak sa autizmom koji se zove Uroš i njegovo
obrazovanje teče potpuno normalno. Nastavnici u toj školi rade svoj posao na način ustanovljen planom
i programom inkluzivnog obrazovanja, javne politike podržavaju to dete, njegove roditelje i nastavno i
obrazovni kadar u toj zemlji Kanadi, tamo iza sedam šuma, sedam planina i jednog okeana.
Kada je Milica Nikolić, osnivačica udruženja za pomoć osobama sa autizmom i njihovim porodicama
BaziMili iz Lajkovca počela da radi na projektu „Pedagoški asistent za decu sa smetnjama u razvoju –
obavezno zanimanje u inkluzivnoj školi“
 istraživala je pozitivne primere i prakse i saznala o Urošu. U
kanadskom obrazovnom sistemu postoji radno mesto “asistent u obrazovanju” (educational assistant). U
našem Pravilniku o uslovima i standardima za finansiranje ustanove koja obavlja delatnost osnovnog
obrazovanja i vaspitanja kriterijumi za zapošljavanje pedagoškog asistenta (ekvivalent kanadskom
asistentu u obrazovanju) su jako visoki. Zadatak ovog projekta je da donosiocima odluka približi značaj
pedagoškog asistenta u redovnim školama i ukaže na dalekosežne povoljne posledice za nastavni kadar,
decu sa smetnjama u razvoju i njihove roditelje/staratelje.
Pedagoški asistent pruža podršku deci sa smetnjama u razvoju kao i stručnu podršku nastavnicima,
psihologu i pedagogu škole u radu sa ovom decom. To je osoba koja zna kako i zašto se nešto radi.
Takođe, ova osoba pomaže neurotipičnoj deci da private i uključe učenike sa smetnjama u razvoju u svoj
socijalni krug. Na koncu, pedagoški asistent pruža podršku roditeljima.
U našem školskom sistemu ne postoji ovaj stub inkluzije. Pročitajte ovo ponovo.

U naslovu piše…
Mi koji se bavimo aktivizmom podignemo obrvu kada čujemo fraze “naš narod” ili “naši ljudi” jer znamo
na koga se ne misli. Svi oni u koje je neprijatno ili teško pogledati ostaju na margini našeg razumevanja
toga ko je taj “naš narod”. Odande nekada pomole glavu da nešto zatraže i desi se ili neki jedva vidljivi
pomak ili češće, ništa i onda se opet godinama u njih ne gleda. Izvinite što vam je teško da nas gledate ali
vas molimo da shvatite da se prirodna selekcija dešava onda kada se za nju stvore uslovi. Čestitamo na
trudu da se zametne klica koja prerasta u potpuno slepilo “našeg naroda” i decu i mlade sa smetnjama u
razvoju obeležava prirodno selektovanim za marginu. Obrazovne i socijalne politike, baš kao i sve druge,
se vrlo preslikavaju na mišljenja i stavove naših ljudi (sada bez navodnika, logično).
Da li smemo da kažemo realnost a ne zdrav razum?
Ne smemo, ali možda jednog dana (rekao je svako ko se ikada bavio aktivizmom). Podeliću sa vama prvo
zaključak majke čije dete ide u jedinu školu u Srbiji u kojoj postoji pedagoški asistent:
“Moje dete ima autizam. Ima i ličnog pratioca. Ide u sedmi razred redovne osnovne škole. Škola ima
pedagoga, psihologa, logopeda i defektologa, koji radi posao pedagoškog asistenta. Za uspehe mog
dečaka, za angažovanje svih stručnjaka u školi, bila je potrebna izuzetna saradnja i velika borba. Nosile
su je istrajnost, odlučnost, vera u neki bolji svet.”

Zaplet koji stoji iza ovako lepog epiloga je da je ova majka sama pisala, zvala, razgovarala, vršila pritisak,
ukratko, zainatila se žena da obezbedi svom detetu ravnopravnost u obrazovanju. Ali ovo nije sve: ova
majka je upravo Milica Nikolić iz udruženja BaziMili. Dakle, žena čije su inicijative poznate svakome ko
živi u Lajkovcu i koja ima dobru saradnju sa školom koju pohađa njen sin Lazar. Ona je ozbiljno shvatila
ovu svoju poziciju i gurnula nogu u vrata za svu ostalu decu sa smetnjama u razvoju koja pohađaju
redovne škole. Misim da treba svi da iskoristimo priliku koju nam je omogućila i udružimo se kako bi se
Pravilnik promenio.
Ovo je realnost u borbi za ravnopravnost osoba sa autizmom, intelektualnim poteškoćama, retkim
bolestima i invaliditetom jer je inkluzija naprosto neprirodna pojava u društvu čije politike nemaju širu
sliku problema i skicu složenosti života sa osobama kojima je neophodna pomoć i podrška i rade
neplanski, rekao bi čovek, nezainteresovano. Zdrav razum nalaže da se kuća gradi od temelja jer ako se
tako ne radi, džaba smo krečili zidove i postavili lepu fasadu.
Uroš i Lazar su dva dečaka sa dijagnozom autizma. U Kanadi, Uroš je u dobro promišljenom i
organizovanom inkluzivnom obrazovnom sistemu. Preko jednog okeana, iza sedam planina i sedam
šuma, u Srbiji, za našu decu želimo isto jer su to deca našeg naroda. Ima jedna stara dobra izreka koja
kaže da je potrebno celo selo da se odgaji jedno dete. Pozivamo donosioce odluka da se uključe.

Elena Premate